U jednom trenutku gledatelj se zapita koja je uopće poanta cijelog filma? Zbog čega autor "tlači" svoju obitelj kamerom koja ulazi u duboke obiteljske rane i tamo kopa, postavlja pitanja, najčešće neodgovorena? Je li proces snimanja istovremeno i akt terapije? Ima li u filmu ikakvog prostora nade, jesu li odnosi u Kolbasovoj obitelji nakon procesa snimanja filma i njegovog okončanja i prikazivanja postali bolji?